Život ispunjen bojama

Dragi moji, evo mene i nekoliko mojih savjeta, priča ili shvatite ovo kako vam paše.

Kako vikend provodim sa svojom obitelji, tako sam nedugo jedan vikend posjetila mamu koja je u jednom zagrebačkom domu za umirovljenike. Kao i svakog puta kada je posjetim, postavlja mi klasična pitanja kako si, što ima kod tebe, jesi li dobro. Naravno da ima milijun pitanja, pa mama je ipak mama.

U razgovoru sa njom dok smo sjedile vani na klupici ispred doma, pogled mi je odlutao u stranu gdje je sjedila jedna gospođa, štićenica doma. Vidim kako kraj sebe ima neke životinjice, valjda heklane, nisam sigurna jer bi trebala doći bliže da vidim.

Kako su me zainteresirale te životinjice raznih boja, pitam mamu, tko je ta žena i da li je možda pozna. Mama, kao mama, odmah u napad: „Što sada tebe zanima tko je to, od kada se ti zanimaš za ljude koji su tu?“. No, nakon nekoliko minuta natezanja ipak mi je rekla kako je gospođa bolesna, ali ne zna od čega boluje i da svaki dan sa sobom nosi drugu životinjicu.

Objasnim mami kako me gospođa zainteresirala te odlučim na kratko otići do nje, ostavljajući zbunjenu mamu na klupici. Krenem pogledati kakve su to životinjice, idem saznati zašto ih ima toliko i zašto su stalno uz nju. Krenem odlučnim korakom i kako se približavam vidim da je gospođa podigla pogled i kako me dočekuje sa osmijehom.

Uzvratim osmijehom i pitam mogu li sjesti, naravno to sam pitanje postavila malo glasnije, jer obje smo zaštićene maskama. Gospođa sva vesela potvrdno odgovori i pomakne se da sjednem. Dok sam se smještala primijetila sam kako ima probleme sa rukama no uza sve to tako spretno hekla svoje končane prijatelje.

Predstavim se i iskreno joj kažem zašto sam došla do nje. Priznajem da me zainteresirala svojim životinjicama i bojama, te kažem kako je i moja mama tu u domu te da sam ju došla posjetiti.

Kaže ona meni, baš lijepo od tebe i polako, mi pruži drhtavu ruku, bojeći se da ju neću prihvatiti. Na njeno iznenađenje pružim svoju ruku prema njoj i kažem “Ja sam Željka, a vi ste?“ Pogleda me i kaže „Ja sam Marica, a ruka mi se trese jer imam multiplu sklerozu. “Molim? Nemoguće. Kako?“ Sad sam ja zbunjena i kažem joj „E da samo znate, a ja vam radim sa osobama koje boluju od multiple skleroze.“

Gospođa Marica me pogleda i zagleda se u mene. Pogled ispunjen veseljem i tugom u isto vrijeme, pogled pun zahvalnosti jer sam uopće došla do nje. I tako nekako priča krene. Pričale smo pomalo o svemu. Kažem joj zašto sam došla do nje i pitam čemu tolike životinjice  i tako vesele boje.

Napokon, shvatim njen trud oko toga što radi. Njen odgovor me zapanjio i ostavio u šoku, ali onom pozitivnom. Svaka životinjica određuje određeni dio tijela, a boje su zapravo bol koji osjeća. “Znaš kada me bole noge uz mene je ovaj crveni tigar. Crven je jer me jako bole noge, a tigar zato jer je brz i jer ima zdrave i brze noge, kao što su i moje nekada bile.“ Ostajem bez riječi.

Ponovim u sebi da multipla skleroza  jest bolest sa tisuću lica, a kod gospođe Marice su ta lica bolovi u obliku likova šarenih životinjica. I njoj je tako lakše. „Znaš, kada me jako boli glava, primim ovu žutu sovu. Sova je mudra, a sunce je žuto.“

I tako smo ostale još neko vrijeme pričati, a ubrzo sam shvatila da je već umorna i da uza sve napore ne može više sjediti.

Pomognem joj da se ustane, otpratim do ulaza i nekako između suza i radosti kaže ona meni „Hvala tebi što si me uopće primijetila, hvala ti što si primijetila moje prijatelje, što si uopće došla do mene. Prije nego što je zatvorila vrata, čujem ju kako mi govori „Željka, poruči svima koji boluju od multiple skleroze da se ne predaju, da se nađu u svojoj bolesti i bolovima, neka žive život ispunjen bojama.“

Voli Vas Željka, a pozdravlja gospođa Marica.

Željka Antunović, savjetnica na SOS MS telefonu