Ljeto je u punom zamahu, još jedan toplinski val je u tijeku, a osobe s multiplom sklerozom jedva čekaju da vrućine prođu. Kupanje kao osvježenje u moru, rijekama, jezerima dobro dođe, no treba biti oprezan. Kupala sam se jednom ovo ljeto i ruke su mi samo utrnule odjednom. Nije bilo grčeva koji su se obično javljali, nego jednostavno utrnulost ruku da se nisam usudila plivati sama dalje. Mislim si okej, ostati u vodi ne mogu, tu kraj slapa stojim imam neki oslonac na zidiću, ali ne znam koliko će trajati utrnulost i postavljam si pitanja kako sad ja mislim izaći iz vode? A ništa, kaže partner da se uhvatim za njega i da ćemo polako plivati koliko mogu s nogama. I tako se uhvatim za njega, osjetim kako sve više gubim osjet u rukama i kako nemam snage u rukama da se držim. Trudim se da me ne ulovi panika, smireno pokušavam disati i plivati nogama koliko mogu. Doplivamo do izlaza gdje bih se trebala osloniti na ruke i tako izaći van, no to postaje teško. Pokušam, ruke samo prokližu i ja opet padam u vodu pa me jednostavno partner podignuo da se oslonim na noge.
Razmišljala sam u tim trenucima kako se sama jednostavno ne usudim ući u vodu ako oko mene nema nekog bliskog tko zna za moju multiplu sklerozu i iznenadne situacije koje može izazvati. Prošla sam tečaj spašavanja na vodi i prvu pomoć znam pružiti drugima, no kako sebi pomoći kad jednostavno se ne možeš održati sam u vodi? Tako da ne ideš sam u vodu. Naravno, ako se radi o plićaku gdje je sigurno kretanje tu idem sama bez problema. No, za dalje plivanje jednostavno ne usudim se sama. Par puta sam išla na kupanje na selu gdje su mali slapovi i vrlo je ugodna masaža, no ulazak u vodu je opasan i sklizak. Kako nisam spretna po prirodi i dijagnozi, uvijek ulazim okolnim putem u rijeku, a na slapovima ne boravim sama da me rijeka ne bi povukla.
Nedavno sam s prijateljicama i partnerom bila u moru i prijateljice su bile na luftićima, a ja se između njih držim rukama i vježbam s nogama, a partner nedaleko od nas pliva. Vrlo je ugodno vježbati u samom moru i istezati se, no kako sam se trebala pridržavati za te luftiće, rukom sam nekako uvijek škakljala prijateljicu bez da mi je to bila namjera i ona kaže pomakni malo ruku škakljaš me. I tako ja pomaknem ruku i nakon par minuta ona meni opet da ju škakljam. Tako se nas dvije par puta izmjenjujemo sa škakljanjem i pomicanjem da bih ja shvatila da ja nju ne škakljam, nego sam počela imati trzajeve u ruci koji su nju škakljali. Kad sam to zaključila, procijenila sam udaljenost do izlaska iz mora i rekoh moram brzo van prije nego počnu grčevi ili nešto jer su se javili trzajevi. Prijateljice se zabrinule hoću li moći plivati, hoću li se na luftić prebaciti, rekoh ma idem sama, ne brinite. Tako ja plivam, osjetim da mi nije dobro, ali približavam se izlazu, okrenem se i shvatim da je partner krenuo plivati iza mene jer bez da sam išta zatražila jer sam vjerovala da mogu sama, a on se zabrinuo da mi se ne dogodi nešto. Dogodilo se i nekoliko puta da smo došli na kupanje, a ja bih ostala jednostavno sjediti na plaži jer se nisam osjećala sigurno plivati, a bilo je teško i ustati. Uvijek je dobro imati nekoga iza i uz sebe tijekom i nakon plivanja jer nikad ne znate što se može dogoditi, a da sami nećete moći izaći iz situacije.
Naravno, plivati po najvećim vrućinama nikako nije preporuka što zbog utjecaja topline na simptome multiple skleroze, što zbog opasnosti po iscrpljivanje tijela kojemu je potrebna snaga za sigurno plivanje. Plivajte u doba dana kada sunce nije toliko jako. Ugodno je i čitati knjigu u hladu, štoviše vrlo je sigurno ukoliko se bojite sunca i vode, a boravite kraj rijeke ili mora 🙂
