Vjerujem da tko god je boravio u Zagrebu poslom, fakultetom, životom, a koristio je ZET ili HŽ usluge, ima tu neku priču, događaj koji se dogodio i izbacio ga iz takta, umorio i iscrpio. Zamislite da se vozite HŽ-om i ZET-om svaki radni dan, da ovisite o vlaku/tramvaju/busu svaki dan iz raznih razloga.
Tko god se vozio HŽ-om, zna da vlak ima svoje posebne čari i da ne može iznenaditi koliko iznenađenja svaki dan ima, on jednostavno nikad ne iznevjeri. Za HŽ je vrlo često da kasni zbog čekanja drugih vlakova i izmjene istih na pruzi pa stoji usred ničega uz osjećaj gubljenja vremena jer samo stoji. Često temperatura u HŽ-u nije u skladu s vanjskim uvjetima, još češće ih premašuje u smislu još viših ili nižih temperatura, nego što su vani pa se u skladu s tim nekad smrznete ili skuhate.
Tijelo doživi temperaturni šok i testira svoje granice, više nego što možete zamisliti ako to niste doživjeli.
Nekad je u HŽ-u tolika gužva uz uzak prostor između sjedala da ne znate kuda ćete s nogama, ukočeni ste, nema mjesta, nema zraka, utrnuli ste, pada vam tlak i lagano klonete od umora koji HŽ izaziva uz to što, naravno kasni. Kako je često gužva u HŽ-u u tim nekim frekventnim satima kada najviše ljudi putuje, ako ulazite u vlak na stanicama koje nisu glavni kolodvor ili na knap dolazite u vlak zbog ZET-a, vrlo često nema mjesta za sjesti dulji period pa morate stajati. Spomenuh ZET, da.
U zadnje vrijeme, ali i prije, znalo se događati da busevi kasne poprilično pa na stanicama gdje ste bus čekali najviše 10 minuta jer prolaze barem 2 busa koja vam odgovaraju, sada odgovarajućeg busa nema po više od pola sata i ne znate kada će se sljedeći pojaviti da biste stigli na svoj HŽ vlak. Zamislite da imate od kad krenete sa svog odredišta prema vlaku dovoljno vremena da i pješke stignete, no odlučujete se za bus jer Vam je teško hodati, umorni ste i opcija je bus. No, tog busa nema, nema i već vam je “podne” jer postaje jasno kako na svoj HŽ vlak nećete stići na vrijeme.
Busevi koji dolaze nikako vam ne odgovaraju, no postaje vam jasno kako drugog izbora nemate i ulazite u taj jedan bus. Bus koji je vruć, zagušljiv, bez zraka, ali druge opcije nemate i vozite se s tim busom do tramvaja kako biste pokušali stići na sljedeći vlak jer je onaj na koji ste trebali stići propuštena šansa, “prošla baba s kolačima” kak bi se reklo. Muka vam je od svega, dolazite do stanice za tramvaj kojeg kao po napasti nema sljedećih 20 minuta.
Mislite si, šali li se netko sa mnom? Pa nisam šalica da se šalim!
Prolaze misli hoću li uopće uspjeti stići na sljedeći vlak, baterija mobitela na 3%, srećom imam sat pa znam koliko je sati. Tramvaj se odlučio pojaviti napokon, ali pogodite što? U tramvaju je vruće, sparno, zagušljivo, bez trunke zraka, no barem ima mjesta za sjesti. Naravno da je bio stari tramvaj kao što će 25 minuta poslije biti stari vlak u kojemu je vruće, sparno i zagušljivo. Srećom, taj kasniji vlak nema toliko gužve pa se uspijem smjestiti i vadim bilježnicu kako bih ovo opisala jer klonem od umora, mobitel se ugasio pa ne mogu spavati jer ne mogu naviti alarm da me probudi, a oko mene nema poznate osobe da kažem “čuj, probudi me prije stanice za van”. Trebala sam kod kuće biti pred 50 minuta, a neću doći još barem pola sata. Umorna i iscrpljena, ne znam kako bih se pomaknula od umora, oteklih nogu i bolnih zglobova.
Zamislite da uz te sve avanture s HŽ-om i ZET-om imate suputnika, suputnika multiplu sklerozu.
Multiplu sklerozu koja VRIŠTI da ne može, samo nikako da prizna sebi i kaže da ne može.
Zbog gužve u HŽ vlaku jedno jutro toliko su mi utrnula stopala nogu koja su i inače utrnuta, utrnula su toliko jako da se nisam mogla pomaknuti niti statin a noge. Toliko utrnula da nisam mogla izaći iz vlaka na potrebnoj stanici, već sam produljila jednu stanicu dalje s planom nastavka puta do odredišta s busom. No, naravno taj dan se taj bus nije pojavio, već sam čekala sljedećih 20 minuta čekala iduću bus na hladnoći jer je naravno u vlaku bilo prevruće. Bili su to bolni trnci, a noge nikako da sebi dođu. Danas su “samo” bile ove avanture s busom, tramvajem i vrućim vlakom, samo to što je dovoljno da kroničan MS umor pretvori u alarm s popratnim simptomima glavobolje, oteklih nogu, grčeva, bolnih zglobova i ne znam čime više ne koliko sam umorna.
HŽ i ZET doprinose uvelike kvaliteti života osoba s MS-om i drugih građana pa ih molim, budite točni barem jer evo me doma u 18:40 tek, a krenula sam u 16 sati.