- This topic has 3 odgovora, 3 sudionika, and was last updated prije 2 years by
.
Kako je počela vaša priča s MS-om?
-
Tu podijelimo svoju priču: kako je izgledao prvi relaps, kako ste primjetili da nešto nije ok i sve pojedinosti puta do dijagnoze koje ste voljni pustiti u svijet..?
Znate ono kak svi kažu da su imali neke simptome i prije prvog relapsa samo da nisu kužili da nešto nije u redu? E pa ja mislim da je kod mene počelo još u osnovnoj školi. Ali ono zbog čega smo skužili da nešto stvarno nije ok je kad sam isto ljeto pala u šaht, slomila nogu jer sam izgubila ravnotežu i nakon gipsa uganula drugu nogu. Već i prije samog loma noge osjećala sam kronični umor, samo kako sam bila srednja škola ostajala dugo budna učiti, mislila sam da je to normalno, sve dok nije više bilo normalno jer sam spavala po cijele dane, u školi na klupi, kad bi došla kući, navečer, po noći, doslovno sam cijeli da mogla spavati i još sam bila umorna. Zatim je kada sam bila u gipsu došla ta utrnulost jedne strane tijela, ali pripisivala sam to tome da sad kad mi je jedna noga u gipsu, više koristim drugu stranu tijela pa je to zato tako. To je sve prošlo samo od sebe, ali se utrnulost za par mjeseci vratila samo puno jače i zahvatila je skoro cijelo tijelo. Smetala me sva odjeća, nisam mogla nositi grudnjak jer me sve boljelo na koži i imala sam osjećaj da kože gori što god bi prislonila na nju. Tuširanje je bilo živi pakao jer su me boljele čak i kapljice vode na tijelu. Nisam mogla hodati ni funkcionirati od umora, te sam hodala kao pijana osoba, stalno sam vrludala i padala. Tad su već moji shvatili da se nešto čudno dešava sa mnom. a ja sam već bila očajna i samo sam htjela da mi nešto nađu i da mi netko pomogne. Obratila sam se dr opće prakse koja mi je dala uputnicu za hitnu neurologiju, gdje su me odmah i zadržali 10 dana, a meni je iskreno laknulo jer sam samo željela da se otkrije što se dešava. Ostala sam 10-tak dana, odradila magnet, dobila kortiće od kojih se sve povuklo i napravila punkciju koja je za mene bila živi pakao. Imala sam jaku post punkcijsku reakciju, punktirali su me 7 puta jer dr nije mogla pogoditi mjesto između kralježaka i to me jako iscrpilo. Nakon punkcije su me otpustili doma ali sam se već za 2 dana vratila u bolnicu jer sam povraćala sve živo i niti jedna tableta protiv bolova nije mi pomagala kod glavobolje, pa sam nakon toga u bolnici ostala još 3 tjedna dok se nisam oporavila. Inače sam psihički prihvatila to jako loše i dugo se nisam mogla pomiriti s dijagnozom jer sam isto imala samo 18 godina, ali s godinama sam počela raditi na sebi, išla sam i kod psihologa na terapije gdje sam naučila raditi na svom psihičkom zdravlju, te je na taj način puno lakše živjeti s MS-om. To su neki moji prvi simptomi i moj put, bilo je to davno pa se svega toga trebalo i prisjetiti, ali zanima me čitati i pratiti dalje i vaše priče 🙂
Znate ono kak svi kažu da su imali neke simptome i prije prvog relapsa samo da nisu kužili da nešto nije u redu? E pa ja mislim da je kod mene počelo još u osnovnoj školi. Ali ono zbog čega smo skužili da nešto stvarno nije ok je kad sam isto ljeto pala u šaht, slomila nogu jer sam izgubila ravnotežu i nakon gipsa uganula drugu nogu. Već i prije samog loma noge osjećala sam kronični umor, samo kako sam bila srednja škola ostajala dugo budna učiti, mislila sam da je to normalno, sve dok nije više bilo normalno jer sam spavala po cijele dane, u školi na klupi, kad bi došla kući, navečer, po noći, doslovno sam cijeli da mogla spavati i još sam bila umorna. Zatim je kada sam bila u gipsu došla ta utrnulost jedne strane tijela, ali pripisivala sam to tome da sad kad mi je jedna noga u gipsu, više koristim drugu stranu tijela pa je to zato tako. To je sve prošlo samo od sebe, ali se utrnulost za par mjeseci vratila samo puno jače i zahvatila je skoro cijelo tijelo. Smetala me sva odjeća, nisam mogla nositi grudnjak jer me sve boljelo na koži i imala sam osjećaj da kože gori što god bi prislonila na nju. Tuširanje je bilo živi pakao jer su me boljele čak i kapljice vode na tijelu. Nisam mogla hodati ni funkcionirati od umora, te sam hodala kao pijana osoba, stalno sam vrludala i padala. Tad su već moji shvatili da se nešto čudno dešava sa mnom. a ja sam već bila očajna i samo sam htjela da mi nešto nađu i da mi netko pomogne. Obratila sam se dr opće prakse koja mi je dala uputnicu za hitnu neurologiju, gdje su me odmah i zadržali 10 dana, a meni je iskreno laknulo jer sam samo željela da se otkrije što se dešava. Ostala sam 10-tak dana, odradila magnet, dobila kortiće od kojih se sve povuklo i napravila punkciju koja je za mene bila živi pakao. Imala sam jaku post punkcijsku reakciju, punktirali su me 7 puta jer dr nije mogla pogoditi mjesto između kralježaka i to me jako iscrpilo. Nakon punkcije su me otpustili doma ali sam se već za 2 dana vratila u bolnicu jer sam povraćala sve živo i niti jedna tableta protiv bolova nije mi pomagala kod glavobolje, pa sam nakon toga u bolnici ostala još 3 tjedna dok se nisam oporavila. Inače sam psihički prihvatila to jako loše i dugo se nisam mogla pomiriti s dijagnozom jer sam isto imala samo 18 godina, ali s godinama sam počela raditi na sebi, išla sam i kod psihologa na terapije gdje sam naučila raditi na svom psihičkom zdravlju, te je na taj način puno lakše živjeti s MS-om. To su neki moji prvi simptomi i moj put, bilo je to davno pa se svega toga trebalo i prisjetiti, ali zanima me čitati i pratiti dalje i vaše priče 🙂
Znate ono kak svi kažu da su imali neke simptome i prije prvog relapsa samo da nisu kužili da nešto nije u redu? E pa ja mislim da je kod mene počelo još u osnovnoj školi. Ali ono zbog čega smo skužili da nešto stvarno nije ok je kad sam isto ljeto pala u šaht, slomila nogu jer sam izgubila ravnotežu i nakon gipsa uganula drugu nogu. Već i prije samog loma noge osjećala sam kronični umor, samo kako sam bila srednja škola ostajala dugo budna učiti, mislila sam da je to normalno, sve dok nije više bilo normalno jer sam spavala po cijele dane, u školi na klupi, kad bi došla kući, navečer, po noći, doslovno sam cijeli da mogla spavati i još sam bila umorna. Zatim je kada sam bila u gipsu došla ta utrnulost jedne strane tijela, ali pripisivala sam to tome da sad kad mi je jedna noga u gipsu, više koristim drugu stranu tijela pa je to zato tako. To je sve prošlo samo od sebe, ali se utrnulost za par mjeseci vratila samo puno jače i zahvatila je skoro cijelo tijelo. Smetala me sva odjeća, nisam mogla nositi grudnjak jer me sve boljelo na koži i imala sam osjećaj da kože gori što god bi prislonila na nju. Tuširanje je bilo živi pakao jer su me boljele čak i kapljice vode na tijelu. Nisam mogla hodati ni funkcionirati od umora, te sam hodala kao pijana osoba, stalno sam vrludala i padala. Tad su već moji shvatili da se nešto čudno dešava sa mnom. a ja sam već bila očajna i samo sam htjela da mi nešto nađu i da mi netko pomogne. Obratila sam se dr opće prakse koja mi je dala uputnicu za hitnu neurologiju, gdje su me odmah i zadržali 10 dana, a meni je iskreno laknulo jer sam samo željela da se otkrije što se dešava. Ostala sam 10-tak dana, odradila magnet, dobila kortiće od kojih se sve povuklo i napravila punkciju koja je za mene bila živi pakao. Imala sam jaku post punkcijsku reakciju, punktirali su me 7 puta jer dr nije mogla pogoditi mjesto između kralježaka i to me jako iscrpilo. Nakon punkcije su me otpustili doma ali sam se već za 2 dana vratila u bolnicu jer sam povraćala sve živo i niti jedna tableta protiv bolova nije mi pomagala kod glavobolje, pa sam nakon toga u bolnici ostala još 3 tjedna dok se nisam oporavila. Inače sam psihički prihvatila to jako loše i dugo se nisam mogla pomiriti s dijagnozom jer sam isto imala samo 18 godina, ali s godinama sam počela raditi na sebi, išla sam i kod psihologa na terapije gdje sam naučila raditi na svom psihičkom zdravlju, te je na taj način puno lakše živjeti s MS-om. To su neki moji prvi simptomi i moj put, bilo je to davno pa se svega toga trebalo i prisjetiti, ali zanima me čitati i pratiti dalje i vaše priče 🙂
Znate ono kak svi kažu da su imali neke simptome i prije prvog relapsa samo da nisu kužili da nešto nije u redu? E pa ja mislim da je kod mene počelo još u osnovnoj školi. Ali ono zbog čega smo skužili da nešto stvarno nije ok je kad sam isto ljeto pala u šaht, slomila nogu jer sam izgubila ravnotežu i nakon gipsa uganula drugu nogu. Već i prije samog loma noge osjećala sam kronični umor, samo kako sam bila srednja škola ostajala dugo budna učiti, mislila sam da je to normalno, sve dok nije više bilo normalno jer sam spavala po cijele dane, u školi na klupi, kad bi došla kući, navečer, po noći, doslovno sam cijeli da mogla spavati i još sam bila umorna. Zatim je kada sam bila u gipsu došla ta utrnulost jedne strane tijela, ali pripisivala sam to tome da sad kad mi je jedna noga u gipsu, više koristim drugu stranu tijela pa je to zato tako. To je sve prošlo samo od sebe, ali se utrnulost za par mjeseci vratila samo puno jače i zahvatila je skoro cijelo tijelo. Smetala me sva odjeća, nisam mogla nositi grudnjak jer me sve boljelo na koži i imala sam osjećaj da kože gori što god bi prislonila na nju. Tuširanje je bilo živi pakao jer su me boljele čak i kapljice vode na tijelu. Nisam mogla hodati ni funkcionirati od umora, te sam hodala kao pijana osoba, stalno sam vrludala i padala. Tad su već moji shvatili da se nešto čudno dešava sa mnom. a ja sam već bila očajna i samo sam htjela da mi nešto nađu i da mi netko pomogne. Obratila sam se dr opće prakse koja mi je dala uputnicu za hitnu neurologiju, gdje su me odmah i zadržali 10 dana, a meni je iskreno laknulo jer sam samo željela da se otkrije što se dešava. Ostala sam 10-tak dana, odradila magnet, dobila kortiće od kojih se sve povuklo i napravila punkciju koja je za mene bila živi pakao. Imala sam jaku post punkcijsku reakciju, punktirali su me 7 puta jer dr nije mogla pogoditi mjesto između kralježaka i to me jako iscrpilo. Nakon punkcije su me otpustili doma ali sam se već za 2 dana vratila u bolnicu jer sam povraćala sve živo i niti jedna tableta protiv bolova nije mi pomagala kod glavobolje, pa sam nakon toga u bolnici ostala još 3 tjedna dok se nisam oporavila. Inače sam psihički prihvatila to jako loše i dugo se nisam mogla pomiriti s dijagnozom jer sam isto imala samo 18 godina, ali s godinama sam počela raditi na sebi, išla sam i kod psihologa na terapije gdje sam naučila raditi na svom psihičkom zdravlju, te je na taj način puno lakše živjeti s MS-om. To su neki moji prvi simptomi i moj put, bilo je to davno pa se svega toga trebalo i prisjetiti, ali zanima me čitati i pratiti dalje i vaše priče 🙂
Evo da i ja ispričam svoju priću 😉
Moj prvi relaps se dogodio sa mojih 19 godina (2016.) to jutro sam se ustala sa jako ćudnim osjećajem kao da mi je tlak pao i taj osjećaj nije prolazio, nakon sat vremena počelo mi se sve okretait pred očima i osjećala sam mučninu. Relaps je prošao sam od sebe bez ikakvih terapija nakon cca 2 tjedna, te sam obavila pregled kod Neurologice u Zadru koja me poslala na daljnje pretrage koje su pokazala da imam lezije na mozgu.Od tada relaps se događao još par puta u razmaku od 6-8 mjeseci i svaki je trajao tjedan do dva.
u međuvremenu me ugrizao krpelj i nisam osjećala dva mjeseca lijevu ruku, taj period sam bila jako umorna, malaksala. Nalazi su pokazali da sam bila zaražena ali na sreću moje se tijelo uspjelo “obraniti”
2017. sam primljena u bolnicu nakon još jednog “lakšeg” relapsa gdje sam primila kortiće i tu su mi obavljali svakakve pretrage te i punkciju gdje se utvrdila multipla.
Počela sam sa terapijom betaferon koju sam uzimala 2. godine, kroz taj period bolest se nije popravljala, ja sam i dalje imala relapse i novih lezija. jedan od novih simptoma bio je neuritis prvo na lijevo pa nakon godine dana na drugo oko. (Vid se popravio). Terapija mi je bila teška što se tiče psihičke strane, ja nisam išla za tim toliko jer sam se trudila što više ostati pozitivna. Doslovno sam bila spremna na bilo šta samo da više nemam reelapse.
2020. sam počela sa novom terapijom Kladribin i mogu priznat da osjetim velike promjene. imam više snage, volje ma sve! Osjećam se “normalnom” kao što je to bilo prije dijagnoze. prošle godine sam imala relaps koji nije bio jak, te sam primala pulsnu u Zadru par dana. Tu sam upoznala Ninu 😀
Moj relaps na početku su bile vrtoglavice (sve bi se vrtilo, oko mi je bilo jako nemirno, nisam mogla kontrolirat), mučnina, neuritis ali kada bolje razmislim imala sam ja blažih simptoma puno prije.
Evo da i ja ispričam svoju priću 😉
Moj prvi relaps se dogodio sa mojih 19 godina (2016.) to jutro sam se ustala sa jako ćudnim osjećajem kao da mi je tlak pao i taj osjećaj nije prolazio, nakon sat vremena počelo mi se sve okretait pred očima i osjećala sam mučninu. Relaps je prošao sam od sebe bez ikakvih terapija nakon cca 2 tjedna, te sam obavila pregled kod Neurologice u Zadru koja me poslala na daljnje pretrage koje su pokazala da imam lezije na mozgu.Od tada relaps se događao još par puta u razmaku od 6-8 mjeseci i svaki je trajao tjedan do dva.
u međuvremenu me ugrizao krpelj i nisam osjećala dva mjeseca lijevu ruku, taj period sam bila jako umorna, malaksala. Nalazi su pokazali da sam bila zaražena ali na sreću moje se tijelo uspjelo “obraniti”
2017. sam primljena u bolnicu nakon još jednog “lakšeg” relapsa gdje sam primila kortiće i tu su mi obavljali svakakve pretrage te i punkciju gdje se utvrdila multipla.
Počela sam sa terapijom betaferon koju sam uzimala 2. godine, kroz taj period bolest se nije popravljala, ja sam i dalje imala relapse i novih lezija. jedan od novih simptoma bio je neuritis prvo na lijevo pa nakon godine dana na drugo oko. (Vid se popravio). Terapija mi je bila teška što se tiče psihičke strane, ja nisam išla za tim toliko jer sam se trudila što više ostati pozitivna. Doslovno sam bila spremna na bilo šta samo da više nemam reelapse.
2020. sam počela sa novom terapijom Kladribin i mogu priznat da osjetim velike promjene. imam više snage, volje ma sve! Osjećam se “normalnom” kao što je to bilo prije dijagnoze. prošle godine sam imala relaps koji nije bio jak, te sam primala pulsnu u Zadru par dana. Tu sam upoznala Ninu 😀
Moj relaps na početku su bile vrtoglavice (sve bi se vrtilo, oko mi je bilo jako nemirno, nisam mogla kontrolirat), mučnina, neuritis ali kada bolje razmislim imala sam ja blažih simptoma puno prije.
Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.