U svom svakodnevnom radu s osobama koje žive s multiplom sklerozom često čujem ove riječi: sve je sporo, sve je komplicirano, stalno neka nova papirologija, a malo konkretne pomoći. Gotovo svatko s kim razgovaram ima neku svoju epizodu s papirima, komisijama i čekanjem. I gotovo nitko nema lijepe riječi za centar (još dalje uvriježeni naziv za današnje Područne urede Hrvatskog zavoda za socijalni rad). I sama sam radila u centru pa ih razumijem – i te frustracije, i to čekanje, i osjećaj da ih se stalno negdje šalje i zaboravlja.
Znam kako je čekati rješenje, kako je kad ti nitko ne javlja ništa tjednima i mjesecima, kako je kad te šalju od jednog do drugog ureda. Ali znam i kako je biti s druge strane. Telefoni bez prestanka, red ljudi koji čekaju biti primljeni, hrpa predmeta koji se gomilaju dok pokušavaš nekome objasniti da nisi zaboravio – samo ne stigneš. U jednom danu trebaš biti i pravnik, i psiholog, i administrator, i tješitelj. Jer uloga socijalnog radnika nije samo u davanju informacija iako je to često presudno. Naša je uloga i informirati, i podržati, i objasniti, i zadržati ljudskost i kad sustav postane neljudski. Ona je i u tome da vidiš osobu ispred sebe, da prepoznaš umor, zbunjenost, strah, pa i ljutnju. I da to ne shvatiš osobno, nego kao znak da netko više ne zna kud bi.
Zato me posebno obraduje kad netko pohvali moj rad. Kad mi kažu da sam im objasnila nešto što nisu razumjeli ili da im je bilo lakše nakon razgovora. Takvi trenuci me podsjete zašto sam ovdje. Jer priznanja za socijalne radnike ne dolaze često. Više se pamte greške i više se priča o nepravdama, dok ono pozitivno ostaje ispod površine. A i to razumijem jer kad si iscrpljen, teško je imati razumijevanja za tuđu stranu. Ovo pišem da ti dam do znanja da smo i mi ljudi od krvi i mesa, da smo i mi u stresu, pod pritiskom opsega posla i nelogičnosti sustava i da smo umorni. I jedni i drugi smo frustrirani, a dok god se borimo svatko sa svoje strane, umjesto zajedno, teško ćemo nešto pomaknuti. Iako ponekad tako ne izgleda, sjetimo se da smo u cijeloj priči na istoj strani.
Sustav koji traži snagu od onih koji je nemaju – to je rečenica koja mi se često mota po glavi. Jer najviše energije odlazi na snalaženje, na “kako i gdje”, umjesto na ono što je zaista važno: zdravlje, sigurnost, normalni svakodnevni život i podrška. A kad bi ljudi dobili jasnu informaciju, konkretnu podršku i malo ljudskosti sve bi bilo podnošljivije.
Kao socijalna radnica, danas najviše želim biti osoba koja ljudima olakša snalaženje. Da ne lutaju. Da im pomognem prepoznati na što imaju pravo, kome se trebaju javiti, koja dokumentacija ide gdje. Da pokušam, barem malo, smanjiti zbunjenost i osjećaj da su prepušteni sami sebi. Jer ponekad ljudi samo trebaju da ih netko sasluša i potvrdi im da nije do njih što ne znaju sve – nego do sustava koji ne zna jasno reći. Možda ne mogu promijeniti sustav, ali mogu biti netko tko unosi malo reda i topline u kaos. Čak i ako to neki ne primijete, meni to puno znači.